16. 11. 2010.

KAD DOĐU SVINJE

IN MEMORIAM

Vojislav Voki Kostić (1931 - 2010.)

Nedavno nas je, posle duge i teške bolesti, napustio jedan od najplodnijih i najdarovitijih srpskih kompozitora, Vojislav Voki Kostić, i zahvaljujući neobičnoj saradnji sa Nadom Knežević, imamo dobar alibi da mu i na ovom mestu odamo počast i osvrnemo se na njegovo životno delo.

Voki je rođen u Beogradu, u uglednoj lekarskoj porodici, ali se je, igrom slučaja, obreo u svetu muzike i shvatio da je na pravom mestu. Naime, kao šesnaestogodišnjak je uhapšen zbog štampanja i rasturanja letaka protiv komunista, pa je u zatvoru proveo dve godine. Posle toga su mu, po njegovim rečima, sva vrata bila zatvorena, i prijatelj njegovog oca ga je krišom odveo u muzičku školu... Zatvorsko iskustvo je ostavilo neizbrisiv trag na njegovoj duši, i bilo je, uz gubitak brata Vanje (koji je poginuo 1942. na Ravnoj Gori, u borbi protiv partizana, i čiji grob nikada nije pronađen), izvor njegove nepresušne inspiracije.

Njegova zaostavština je, najblaže rečeno, impresivna: 93 dela ozbiljne muzike, muzika za 67 filmova, 310 pozorišnih predstava, 20 TV serija i 40 televizijskih filmova, 20 radio – drama i preko 2000 balada. Iako je pred kraj života tvrdio da je ponosan samo na muziku za TV seriju „Vuk Karadžić“ (1987) i balet „Ko to tamo peva“ (2004), treba reći da su mnoge poznate melodije iz domaćih filmova i serija izašle iz njegove radionice („Ko to tamo peva“, „Balkanski špijun“, „Tri karte za Holivud“, „Život je lep“, „Tesna koža“, „Vruć vetar“, „Bolji život“...).

Objavio je 33 LP ploče, 3 knjige i više od 35 naučnih radova, eseja i studija; bio je pasionirani kulinar, ali i ljubitelj boksa; zalagao se za zaštitu autorskih prava i bio sekretar Saveza kompozitora Jugoslavije... Dobitnik je mnogih nagrada , među kojima se posebno ističe „Johan Štraus“, najveće nemačko priznanje u oblasti muzike.

Voki je voleo džez i eksploatisao ga u svojim delima, ali je do njegovog muzičkog „sudara“ sa Nadom Knežević došlo samo jednom, i to u TV seriji „Naše priredbe“ (1973). Pored ostalih pevača (Džimi Stanić, Dubravka Nešović, Kićo Slabinac, Anica Zubović, Tozovac, Lepa Lukić...), i Nada je izvela jednu efektnu kompoziciju pod imenom „Kad dođu svinje“, u epizodi „Evropa 1940“. Čini se da je to najneobičnija pesma u njenoj diskografskoj karijeri, jer na vrlo grub i nedvosmislen način dočarava svu predratnu neizvesnost, strah i ludilo... Takođe, i o interpretaciji se može reći da odudara od standardne, jer je bilo neophodno pojačati dinamiku do maksimuma i pomoću glasa oživeti dramatiku jednog suludog vremena... Cilj je, zacelo, ostvaren i pred nama je zadivljujuće snažna (ali i potresna) tvorevina.

Pesma je objavljena na kompilacijskoj LP ploči „Naše priredbe 1900 – 1950.“, u izdanju PGP – RTB – a.


8. 11. 2010.

MALA PRIČA

Na trostrukom CD – u Nade Knežević se je greškom našla pesma „Sad kad te volim“ u izvedbi nepoznate pevačice, ali ne i jedan od najlepših jugoslovenskih šlager – džez hitova, koji po atmosferi neodoljivo podseća na „zalutalu“ kompoziciju. Reč je o numeri „Mala priča“ istaknutog džez muzičara Milana Kotlića (1921 - ?), koji je nekoliko puta pominjan na blogu, budući da je često sarađivao sa gospođom Knežević početkom šezdesetih.


Kotlićeva muzika, bazirana na autentičnom džezu, jeste vrlo specifična, slušljiva, topla i opuštajuća, i zbog toga su mnoga dela iz njegove radionice svojevremeno uživala veliku popularnost, a danas se smatraju evergrinom. Milan je pripadao prvoj posleratnoj generaciji beogradskih džezera i bio je jedan od utemeljivača jugoslovenske zabavne muzike. Inspiracio je pronalazio u džez standardima i mjuziklima, isključivo stvarajući numere namenjene domaćoj publici. Tako su nastali biseri poput kompozicija „Moja najlepša zvezda“ (Stjepan Jimmy Stanić, Boba Stefanović), „Neko ko šapće“ (Lola Novaković, Gabi Novak) „Dok je bila tu“ (Dušan Jakšić, Arsen Dedić), a Kotlić je, uz Kraljića, postao autoritet u svom žanru. Ne odstupajući od svoje naklonosti velikim džez orkestrima i sledeći Kaunta Bejzija i Glena Milera, izrazito muzikalan, sa brižljivo negovanim stilom i dobro „ispečenim“ zanatom, tokom šezdestih je važio za neprikosnovenog aranžera, trombonistu, dirigenta i, naravno, kompozitora.


„Mala priča“ (tekst: D. Kandić), kao tipičan Kotlićev rad, na divan način objedinjuje muzičke tendencije šeste decenije prošlog veka i ilustruje možda najznačajniju epohu jugoslovenskog džeza, punu entuzijazma i kreativnosti. Pesma se je, u Nadinoj interpretaciji, našla na kompilacijskom LP - u „Moja najlepša zvezda“ (1980), uz ostale Milanove evergrin melodije, a nekoliko godina kasnije i na albumu Duška GojkovićaAdio - Easy Listening Music", u instrumentalnoj verziji.


Da li zato što se radi o pesmi krojenoj baš po njenoj meri, ili usled nekog naročitog nadahnuća – tek treba reći da je ovo jedna od najboljih izvedbi Nade Knežević i ujedno jedna od najkvalitetnijih pesama iz njenog repertoara, bar kada se radi o domaćim autorima.




1. 11. 2010.

JULIJANA



Danas je na dnevnom redu jedan pravi delikates, koji će nas vratiti skoro 50 godina unazad i još jednom nas podsetiti na vreme festivala i simpatičnih lakih nota, kada je sve, pa i muzika, bilo mnogo jednostavnije, lakše i logičnije. Vremeplov nas, dakle, vodi u davnu 1961. godinu, na četvrti Opatijski festival, na kome su izvedeni neki od najvećih hitova tog doba: „Jednom u gradu ko zna kom“ (Lola Novaković), „Volio bi’ da me voliš“ (Marko Novosel), „Tišina bez suza“ (Anica Zubović) itd. Nada Knežević je tada interpretirala dve kompozicije inspirisane autentičnim džezom („Posle mnogih zima“ i „Ti, kojem stihove pjevam“), ali je manje poznato da postoji i audio - zapis njene izvedbe pesme „Julijana“, koja se smatra ličnom kartom pokojnog beogradskog pevača i glumca Dušana Jakšića, a koja je premijerno izvedena baš tada.


Naime, kada je na blogu predstavljen raritet „Amedeo“, bilo je reči o bugarskom septetu „София“, sa kojim je Nada sarađivala početkom šezdesetih godina. Produkti te saradnje su uredno beleženi na pločama „Balkanton“ – a, te je početkom 1962. objavljen i EP singl „Pesme Nade Knežević“, sa 4 melodije, od kojih se nijedna nije vezivala za Nadino ime u SFRJ. „Renato“ je rad argentinskog kompozitora i pevača Alberta Korteza, koji je proslavio italijansku pevačicu Minu, dok je domaća verzija bila popularna u izvedbi Đorđa Marjanovića, kao i „Rocco cha, cha“ (komponovao i pevao Rocco Granata). Preostale dve pesme su hitovi sa pomenutog Opatijskog festivala, i to: „OčiAlfonsa Vučera, koju je u popularnoj verziji pevala Gabi Novak i, naravno, kompozicija „Julijana“, kantautora Dušana Jakšića, koja je bila poznata i u interpretaciji Đorđa Marjanovića.


O Đorđu smo ovde govorili nekoliko puta, s obzirom na to da je bio jedan od najčešćih Nadinih partnera u ranoj fazi karijere, ali i nezaobilazni akter svake festivalske priče iz tog vremena, dok do sada nije bilo prilike da evociramo sećanja na Dušana Jakšića (1927 – 2009.). Rođen je u Karlovcu, u Hrvatskoj, ali je od rane mladosti živeo u Beogradu. Najpre je studirao pevanje na Muzičkoj akademiji, a zatim je prešao na Pozorišnu akademiju, gde je diplomirao u klasi Bojana Stupice. Zvanično je bio glumac, ali je revnosno gradio paralelnu muzičku karijeru, što kao pevač, što kao kompozitor, pa je još krajem pedesetih bio jedan od najpoznatijih domaćih umetnika iz oblasti zabavne muzike. Tokom narednih decenija je uspešno kombinovao svoje sklonosti, pa je svoj muzički dar obilato koristio u pozorištu, postavši jedan od pionira jugoslovenskog mjuzikla, ali ne zapostavivši ni „lake note“, gradske pesme i ruske romanse. Kuriozitet je da je pesma „Beograde“, premijerno izvedena na Beogradskom proleću ’63 i nezvanična himna Beograda, njegovih ruku delo.


Pre nego što čujemo sve tri interpretacije pesme „Julijana“, treba reći da je prva verzija objavljena na kompilacijskom LP albumu „Opatija 61“, u Jakšićevoj izvedbi. Aranžman je uradio Ilija Genić, a tekst Olivera Živković.


Nada Knežević:
Dušan Jakšić: