4. 2. 2011.

UVEK MOŽE DA SE VRATI!


Budva, avgusta 1971.
piše: Danilo Ružić
("Ilustrovana Politika")

Nada Knežević, svakako jedna od najsjajnijih pevačkih zvezda koje su ikad zasijale na jugoslovenskom nebu džez – muzike, a i zabavne, pojavi se odjednom odnekle poput zvezde repatice, zapali narod i nestane. Nema je više nigde.
Zapevala je odličan Vandekarov bluz „Dođi, olujo“ pre mnogo godina, toga se još kako sećamo, i sa džez – trubačem se upustila u ludo improvizovanje, da se na trenutke nije znalo kad peva ona, a kad se čuje truba. Tada je prvi put napravila onako pravi lom. Zagrebačka publika je kraj pesme dočekala ovacijama. Tada se prvi put dogodilo da orkestar od ugleda, kakav je orkestar Miljenka Prohaske, aplaudira jednom pevaču.
Zatim je nestala. Gde? Bog bi ga sveti znao. I trebalo je da prođe punih godinu dana da je opet čujemo. Pojavila se sa „Ciganskom noći“ i naprečac osvojila Zlatni mikrofon. Novine su tada pisale da Nada tu pesmu peva „od malog prsta na nozi“. To je bilo iste one noći kada su „đokisti“ podigli nezapamćenu buku oko Đorđa i kada su ga na ramenima preneli preko Terazija.
Pa opet, kao da je u zemlju propala... Ali, ovoga puta je pauza trajala više od dve godine...

SA BITLSIMA...

Međutim, Nada svaku pesmu peva „od malog prsta na nozi“. Ona drukčije ne ume. Ili peva, ili ne peva. Sredine nema. Čovek ne može da se seti baš svih detalja, ali ko nije zapamtio onu „ludu“ pesmu „Hej, mama“?! Nada Knežević je bila pozvana da učestvuje na takozvanoj Evrodisk – paradi, koju je organizovao BBC, i na kojoj su učestvovali Bitlsi, Tom Džons i ostala evropska elita. Emisiju su prenosili Bern, Brisel, Varšava, Bremen, Beograd, Rim... i uglavnom sve veće stanice. U toj vrhunskoj konkurenciji slavnih imena, Nada je zapevala „Hej, mama“ i kada je završila – začuo se hrapavi šum, kao krčanje, koje se tek nekoliko trenutaka kasnije razaznalo kao aplauz. Aplaudirali su disk – džokeji svih stanica... i to za pesmu na srpskohrvatskom! Ljudi na beogradskoj radio – stanici nisu verovali rođenim ušima, jer... to nije bio običaj.
To se desilo pre otprilike dve godine.
Pre dva meseca u Kupu pevača opet je odnekud izronila. Pred samu finalnu priredbu, palo joj je na pamet da zapeva „Fatimu“, svoj hit. Bilo joj je dovoljno svega desetak minuta da sa klarinetistom Božidarom Mukaševićem navežba sve ono što je trebalo, i upustila se naočigled milionskog auditorijuma u glasovno nadmetanje sa klarinetom. To veče je ostalo da se pamti.
I sada je opet nigde nema. Gde se to ona krije? I zašto?
Jedan više službeni boravak u Budvi razjasnio je odjednom sve. Umorni od puta, spremali smo se u hotelskoj sobi na počinak. Spolja, sa obližnje terase dopirali su zvuci muzike nekog ansambla. Odjednom začusmo pesmu „Seti se naše ljubavi“, s kojom je Nada Knežević na poslednjem Beogradskom proleću osvojila treću nagradu publike. Pevala je neka pevačica, ali – isti Nadin glas! Ista boja, jačina, isti manir pevanja, prosto neverovatno...

DVA LAVČETA

I mi, bogami, ne bejasmo lenji, nego onako umorni, pravo na terasu... Kad tamo – stvarno Nada! Ona i Boba Stefanović su, uz pomoć ansambla Žarka JosipovićaŠkule zabavljali goste jednog hotela u Budvi. Ljudi su, razumljivo, pažljivo slušali. Jeli su čevapčiće i slušali. Poneko bi dete pretrčalo ispred podijuma preko terase do ograde, i poneka bi se mama zbog toga uzbudila, ali su inače svi pomno pratili i kraj svake pesme dočekivali frenetičnim aplauzima i dovikivanjem.
Naišli smo u trenutku kada je Nada usred pesme zastala i obratila se svom mladom pratiocu: „Hej, stani malo, Bobo! Ovde mi svi nešto zabušavaju!“. Onda je rukama dala znak publici: „Hajdemo svi iz početka!“. I napravila je rusvaj posle toga! Cela terasa je sa njom ispevavala samoglasnike: „a – a – a – aaa“, pa „o – o – o – ooo“, pa „i – i – i – iii“, i tako redom, u sklopu refrena jedne poznate pesme. „Ko ti, more, ovo daje na svetu“ – uzviknuo je jedan beogradski advokat za susednim stolom – „Da uz plaćeni pansion slušaš živu Nadu Knežević svake večeri!“.
I, zaista, gde to ima na svetu?
Sutradan pre podne je izašla u kompletu boje šampanjca i, sa svoja dva nemirna sina blizanca, kao dva lavčeta, otišla na plažu. Jedan ju je vukao za ruku na jednu stranu, a drugi na drugu, uz obaveznu dreku, naravno. Jedan je plav, a drugi crn, zamislite! Međutim, u obojici kao da je po sto đavola. Posle smo saznali da se plavušan zove Staša, a crnokosi Igor. Mama se, naravno, trudila da održi dostojanstvo i ravnotežu između ta dva mala apaša, a cela plaža ih je posmatrala sa neskrivenim simpatijama...
Bila je to zgodna prilika da je upitamo: otkud ona ovde, i uopšte šta je sa njom, zašto tako dugo pauzira? Dobro, sad su sinovi bili u pitanju, ali ranije? Da li ona na taj način hoće da sačuva svoj renome? Ili je to deo taktike: da publika večno ostane gladna njene pesme? Čini li to ona smišljeno? Čini li to uopšte – ona?

NADIN ŠOU

Nada spada, valjda, u najdobrodušnije žene na svetu. Pitanja su je i te kako bila pogodila, očigledno, ali joj dobrota nije silazila s lica. Samo je u jednom trenutku preko njenog lica prešla senka, i u tom magnovenju nas je ispitivački pogledala. Kao da je htela da nam zaviri u dušu i proveri namere.
Ne znam šta da kažem, ja sam zbunjena“, tiho je progovorila. „Iskreno, imam utisak da se vi sa mnom izrugujete. Šta mislite, kad ste me već takli u živac, zašto sam išla u Nemačku i u skandinavske zemlje, i pune dve godine bula odsutna?! Od besa, valjda?! Ovde kod kuće, jedno vreme, niko me nije hteo. Svi su bili ljubazni, svi su me hvalili, a svi me izbegavali. Zar sam morala na silu boga nekom da se namećem?! Bože sačuvaj!
I onda, odjednom, provalila je iz nje neka bujica, duže vreme zadržavana...
A samo što sam prešla granicu, sve je krenulo kao po loju! Prosto su se otimali o mene. Pratio me je uvek isti ansambl Saše Radojčića, prosto smo bili jedna duša... Zamislite, otići i Amerikancima pevati crnačke duhovne pesme! To malo nije bilo baš jednostavno... Pa, posle u Norveškoj, zamislite u Oslu, u hali Šelist, pevam sa triom Aleksandra Vitasa pred oko 3 000 ljudi. Odmah sam postala član njihovog kluba, koji se zvao Down Town Key Club. To je bio ekskuzivni klub, dobije se zlatni ključić i tako se postaje član...
Dva mala sina povremeno dotrče, penju se na majku, prevrću se, zasipaju je peskom, vuku je za kosu, a ona, umesto da se razljuti – ponosno se smeška. Zatim, kad oni otrče prema moru, senka ponovo preleće preko njenog lica. Ona toliko toga ima da kaže...
Pre mene, u tom klubu je gostovao Erol Gardner, a pre njega Don Bajas, saksofonista, Bog, Barbara Strezn... Sve eminencije! Zaista, svesna sam da se sada hvalim, ali kad je tako bilo! A pratio me samo jedan klavirista i jedan basista. Možete misliti kakva je to pratnja bila, bože, bože... Jedne noći je upao u klub kompletan orkestar Radio Osla, i tada sam od njihovog producenta na licu mesta dobila ponudu da snimim dve emisije za Radio Oslo. Norveški i danski listovi su svašta pisali: kao da sam ja maltene druga Ela Ficdžerald ili Sara Von. Gluposti...

PORODIČNI ANSAMBL

„Jeste li se ikada upoznali sa Elom“? – upitali smo je.
Nikad“, odgovorila je. „Mada sam mnogo čitala o njoj. Svaku napisanu reč sam prosto gutala. Nema velike umetnosti bez velike patnje, a Ela nije baš bila mnogo srećna u životu. I svi veliki umetnici kao da su se zarekli da umru na pozornici. Da znate kako taj džez može da veže... I tek kad sam rodila sinove, shvatila sam da na svetu postoji još nešto što može da se voli kao muzika.
Nada Knežević se vratila u Jugoslaviju kada je počela da stvara vrhunsku karijeru. Njenu turneju po Skandinaviji je prekinuo telegram kojim joj je bilo javljeno da se otac teško razboleo. Sve je ostavila i vratila se. Tata – Andru je obožavala. Ležala je kradom na klinici sa njim sve dok nije ozdravio.
I baš dobro što sam se vratila. Ne mogu bez Beograda. A i mi smo kod kuće svi tako vezani jedni za druge...“, rekla je poverljivo i tada kao da se nečeg važnog setila i dodala: „A i da vam kažem još nešto što niko ne zna: hoću da osnujem svoj ansambl! Da ne zavisim, brate, ni od koga. Zašto da ne?! Moja sestra je takođe odlična pevačica, moj muž je saksofonista, flautista, aranžer i kompozitor. Potrebna su mi još dva – tri talentovana momka, i to je sve. Što da ne?! Evropa u stvari traži nova imena... A ne da čekam milost s neba. Nikada se, čini mi se, nisam bednije osećala nego kad sam bila prisiljena da molim kompozitore da mi daju pesmu. Da, da, to je istina! Govorili su mi: te ti si suviše veliki talenat za takve pesme, te suviše si dugo bila odsutna... To neću da doživim nikad više!“.

Нема коментара:

Постави коментар